Kad sam kretao Zagreb je bio zameten u snijegu, otkazivali su se letovi, tako i naš. Uspio sam otići sa drugim avionom, nakon toga je aerodron zatvoren. Connecting flight iz Pariza se isto tako borio da krene. Došavši u Havanu vidio sam lokalne vijesti o ljudima koji su se smrzavali u rekordno hladnoj veljači – bilo je 18 noću 🙂 Za one koji su došli sa -10 tempertura je bila pravo osvježenje, u figurativnom smislu, naravno (dnevna je bila do 23).

Ljudi na Kubu dolaze sa hrpom predrasuda i strahom od nepoznatoga (komunizma?), a vrati se sa osmjehom na licu i hrpicom zanimljivih priča koje razbijaju predrasude. Siromašna je to zemlja po zapadnim vrijednostima, ali bogata ljudskim; dućani su prazni, srca su puna. Svi se dobro zabavljaju, ljudi na plesnjacima, gledatelji u kazalištima, turisti na špici, čak i oni koji su ostali doma gledati američke kanale koji mame sa slikama lažnog bogatstva.

Za one koji su došli sa foto aparatom, ovo je raj. Nikad se nisam osjećao street fotografom, ali Kuba me je učinila takvim. Motivi se sami namještaju, kamera sama slika, život se tamo odvija na ulici i lako ga je zabilježiti. Ovo je manji odabir prirodnog, ne namještenog života na Kubi. Svaka fotografija ima svoju priču. Znam kolege koji se moraju pomučiti da nešto smisle kao priču za svoju fotografiju, ali ovdje nema potrebe za tim…

Život se odvija i na glavnoj ulici gdje mama ulazi sa kćeri u taksi, i u sporednoj ulici gdje pioniri idu u muzej revolucije, i iza parlamenta gdje se nalazi skladište starih lokomotiva. Na Kubi je sve stvarno…